ASTAIRE, Fred

traži dalje ...

ASTAIRE, Fred (pr. ime Frederick Austerlitz), am. glumac, plesač i koreograf (Omaha, Nebraska, 10. V 1899 — Los Angeles, 22. VI 1987). Sin trgovca, emigranta iz Eisenstadta (Željezno u Gradišću). Već u dobi od sedam godina nastupa sa sestrom Adele u vodviljima. Na filmu se, uz M. Pickford, prvi put pojavio 1915 (Cvrčak Fanchon G. L. Tuckera). God. 1917. debitira na Broadwayu gdje punih 15 godina, u paru sa sestrom, uspješno nastupa u nizu komedija, od kojih su neke pisane posebno za njih dvoje. Među skladateljima što su pisali za plesački par Astaire našao se i G. Gershwin s popularnim musicalima Budi dobra, gospo i Smiješno lice. Nakon sestrine udaje i povlačenja sa scene, A. prelazi na film i u manjoj ulozi debitira u prvoj zapaženijoj glazb. komediji Razigrana dama (R. Z. Leonard, 1933). Nakon toga kompanija RKO mu pronalazi partnericu, plesačicu i glumicu G. Rogers, s kojom nastupa u 10 vrlo zapaženih glazb. komedija; skupa stječu ugled najpopularnijega plesačkog para u povijesti filma. Kada se poč. 40-ih godina G. Rogers odlučila posvetiti dramskim ulogama, A. traži novu partnericu i kasnije se pojavljuje s R. Hayworth, E. Powell, C. Charisse i L. Bremer. Istodobno surađuje i s istaknutim koreografima R. Altonom, M. Kiddom, G. Balanchineom i E. Loringom. God. 1946. se povlači, ali dvije godine kasnije pristaje da zamijeni ozlijeđenog G. Kellyja kao partner J. Garland u filmu Uskršnja parada (Ch. Walters, 1948), u kojem, već gotovo pedesetogodišnjak, doživljava trijumfalan uspjeh. Nakon toga nastupao je još dugi niz godina u raznovrsnim filmovima, među kojima i u nekoliko iznimno uspjelih glazb. komedija; svoju prvu zapaženiju dramsku ulogu ostvario je u filmu Posljednja obala (1959) S. Kramera.

A. je, uz G. Kellyja, najveća zvijezda glazb. komedije. Njegova pojava nadilazi uobičajeno poimanje uloge glumca-plesača u toj vrsti filma. U prvom razdoblju karijere višestrukim je sposobnostima oživio stil plesanja, pjevanja i ponašanja u tom žanru i do kraja 30-ih godina unio novi duh u dotadašnji meh. način plesnog izraza u glazb. komediji, a reproduktivnu je konvenciju obogatio osjećajnošću i ljepotom, posebno još i uvjerljivošću u trenucima prijelaza iz neplesanih u plesane dijelove film. prizora. Status plesača i pjevača uzdigao je u tom razdoblju na razinu autora, a svoje filmove na viši stupanj autorskih ostvarenja. Kao tipični → momak iz susjedstva, usprkos smokingu i fraku, cilindru i štapu, neškolovana, ali ugodna glasa, pun smisla za humor, parodiju i mimiku, taj vrstan glumac otmjenih manira odmjereno je prenosio soc. optimizam New Deala na am. publiku tog vremena, zahvaćenu depresijom.

Kada u glazb. komediji redatelji (npr. V. Minnelli i S. Donen) preuzimaju stvaralačku inicijativu, A. se i u tom tipu tematski bogatije i režijski razrađenije glazb. komedije vrlo dobro snašao. Igra ezoterične uloge, tako ostarjelog plesača u filmu Diži zavjesu (1953) V. Minnellija i modnog fotografa u Smiješnom licu (1957) S. Donena; frak i cilindar zamjenjuje vestama, odijelima od tvida i kišnim ogrtačima, a umjesto stilizirano koreografiranog iskoraka »na vršcima prstiju« (top fingers) u sceni plesa »s vlastitom sjenom«, kao u filmu Doba svinga (G. Stevens, 1936), pojavljuje se »tvrdi korak« i plesni ritam prilagođen zahtjevima realističkijih koncepcija musicalâ 50-ih godina.

Za svoj doprinos film. umjetnosti nagrađen je 1949. posebnim Oscarom, a 1981. nagradom za životno djelo Američkoga filmskog instituta. Osim toga, Astaireova sporedna dramska uloga u Paklenom tornju (1974) J. Guillermina bila je u najužem izboru za Oscara za epizodnu ulogu. Objavio je autobiografiju Koraci u vremenu (Steps in Time, 1960).

Ostale uloge: Let u Rio (Th. Freeland, 1933); Vesela rastava (M. Sandrich, 1934); Roberta (W. A. Seiter, 1935); Cilindar (M. Sandrich, 1935); Slijedi flotu (M. Sandrich, 1936); Hoćemo li zaplesati? (M. Sandrich, 1937); Vjenčanje s preprekama (G. Stevens, 1937); Bezbrižni dani (M. Sandrich, 1938); Priča o Vernonu i Ireni Castle (H. C. Potter, 1939); Broadwayska melodija iz 1940. (N. Taurog, 1940); Druga trupa (H. C. Potter, 1940); Nikad nećeš postati bogat (S. Lanfield, 1941); Nikad nisi bila ljepša (W. A. Seiter, 1942); Holiday Inn (M. Sandrich, 1942); Nebo je granica (E. H. Griffith, 1943); Jolanda i lopov (V. Minnelli, 1945); Priče s Broadwaya (V. Minnelli, 1946); Plavo nebo (S. Heisler, 1946); Barkleyjevi s Broadwaya (Ch. Walters, 1949); Tri male riječi (R. Thorpe, 1950); Zaplešimo (N. Z. McLeod, 1950); Kraljevsko vjenčanje (S. Donen, 1951); Ljepotica iz New Yorka (Ch. Walters, 1952); Tatine duge noge (J. Negulesco, 1955); Svilene čarape (R. Mamoulian, 1957); Zadovoljstvo u njegovom društvu (G. Seaton, 1961); Tajanstvena susjeda (R. Quine, 1962); Dolina radosti (F. F. Coppola, 1968); Midin bijeg (A. Kjellin, 1969); Zapanjujući dobermani (B. Chudnow, 1977); Ljubičasti taksi (Y. Boisset, 1977); Sablasna priča (J. Irvin, 1981).

LIT.: L. Barnett, Writing on Life, New York 1951; A. Hackl, Fred Astaire and His Work, Wien 1970; H. Thompson, Fred Astaire: A Pictorial Treasury of His Films, New York 1970; A. Croce, The Fred Astaire/Ginger Rogers Movie Book, New York 1971; S. Green/B. Goldblatt, Staring Fred Astaire, New York 1973; S. Harvey, Fred Astaire, New York 1975; B. Green, Fred Astaire, New York/London 1979.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

ASTAIRE, Fred. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.4.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/astaire-fred>.